Memoari jednog luđaka

četvrtak, 30.03.2006.

...tebi...

I guess this time you're really leaving,
I heard your suitcase say goodbye.
And as my broken heart lies bleeding,
they say true love is suicide.

You say you've cried a thousand rivers,
and now you're swimming for the shore.
You left me drowning in my tears,
and you won't save me anymore.
Now I'm praying to God you'll give me one more chance, boy.

I'll be there for you
These five words I swear to you.
When you breathe I want to be the air for you.
I'll be there for you
I'd live and I'd die for you
Steal the sun from the sky for you,
Words can't say what love can do.
I'll be there for you

30.03.2006. u 02:45 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 28.03.2006.

...život je kao oluja na moru - ponekad vas vjetar otpuše na samotan otok, ponekad vas razbije o stijene, a ponekad završite na mjestu koje ste mogli samo sanjati. Ako ste loš kormilar i ne znate upravljati jedrima, možete slucajno naici na otok koji želite. Ako ste dobar kormilar i znate upravljati jedrima, mala je vjerojatnost da cete se razbiti. Ipak...

28.03.2006. u 12:12 • 0 Komentara • Print • #

Zahvala

...Snježani...

Ti si me, srećo, držala kada sam plakao. Digla kada sam pao. Slušala kada sam trebao nekoga da me sasluša... I nisi me osuđivala. Hvala ti puno...

...Tomislavu...

Ne mogu ti riječima opisati koliko sam ti zahvalan jer si bio tu kada mi je bilo najpotrebnije. Svaki tvoj dodir, svaki pogled, svaka riječ...cijeli TI...meni dovoljan dokaz da još ima tamo negdje u ružnom i okrutnom svijetu dobrih ljudi.

...Marijani...

Blebetao sam ti, a ti si slušala... :) Htio sam zaplakati, ali nisam. Da jesam, znam da bi mi pomogla. Kiss

...njemu...

Hvala ti za 3 godine ljubavi, 3 godine sreće... Hvala ti... Mala je to riječ za sve. Volim te... Da, još uvijek te volim i uvijek ću te beskrajno voljeti. Svoje srce sam ti odavno dao. Tvoje će biti zauvijek.

28.03.2006. u 04:05 • 0 Komentara • Print • #

Nisi mogao ostati hladan na moje suze. Znam da nisi. Znam da ti je bilo teško, ali - dragi moj - vjeruj mi, ne toliko koliko meni. Znaš li što si mi učinio? Ubio si mi želju za životom, ubio si mi nadu, ubio si mi sjaj u oku. Znaš li koliko boli? Znaš li koliko sam sati proveo na podu jebene kupaonice i plakao? ZNAŠ LI??? Želim da i tebe zaboli. Želim ti reći da te ne volim više. Znam te - ipak smo bili skupa 3 godine - znam, to bi te zaboljelo. Želim ti reći da mi ne trebaš, da odeš od mene...ali to bi bila laž. Jebena laž, i ti bi to znao. Ovisan sam o tebi... Cijelim svojim bićem te volim. Ne mogu vjerovati da će toliko boljeti jer te volim...

Does he know that you told me that you'll hold me till you die?
...but you're still alive...

Volim te, mali... Ti si moj cijeli život...

28.03.2006. u 03:51 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 19.03.2006.

Odlučih se vratiti. Znam, nije me bilo jako dugo. I puno se toga dogodilo... Al eto, ostavljam neke stvari iza sebe, sa nekim nastavljam dalje, pa gdje me život ponese...

19.03.2006. u 02:34 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 23.10.2005.

Dora

Dora, idemo, dolazi tramvaj!

Dora je i dalje stajala na suprotnoj strani ceste i tupo gledala u pod.

Dore, jebem ti mater, pokreni se više!

Suza joj je klizila niz obraze. U ruci je pridržavala bocu vodke. Mladić je pretrčao cestu i primio ju za ruku.

Dora, molim te, kreni. Zakasnit ćemo.

Dora je polako podigla glavu i pogledala ga. Okrenula se i teturavo otišla.

Dora, gdje ćeš?

Njen mutni lik je nestajao u magli, a mladić je opet pretrčao cestu i ušao u tramvaj psujući.

Gdje je otišla Dora? Dogodilo se prije mjesec dana na stanici kod Glavnog Kolodvora. Oko dvadeset do četiri u noći. Sjetim se često tog lika, te slabašne djevojke sa suzama u očima. Bez riječi je otišla. Pitam se jesu li se ponovno vidjeli. Pitam se što joj je bilo u glavi. Zašto je otišla? Hoće li ga nazvati?

Kao neki vremeplov, taj me događaj vratio nekoliko godina unazad. I ja sam tako otišao. Bez riječi, sa suzom u oku. A ta je suza govorila više od ijedne riječi. Moj je pokret značio više nego ijedan monolog. Došao je, govorio mi neke nerazumljive riječi. Eto, baš to mi je predstavljalo njegovo pričanje u tom trenutku. Gledao sam ga. Vidio sam kako otvara usta i nešto govori, ali riječi nisu stizale do mene. Topile su se u mojim očima. Okrenuo sam se i otišao. Nešto je vikao za menom. Nisam se imao volje okrenuti. Zapravo, nisam htio da vidi kako me povrijedio. Otišao sam. Moja mala pobijeda u velikom porazu.

I da sam opet u istoj situaciji, isto bih učinio. Jer mi je važniji osobni mir, pa čak i vlastiti ponos, od bilo čega drugoga.

Pozdravljam sve one koji su me gazili, ostavili i povrijedili jer sam, zahvaljujući njima, čvršća osoba, siguran u sebe. I dalje ste dio mene, iako vam to možda nikada neću moći osobno reći.

23.10.2005. u 17:14 • 2 Komentara • Print • #

četvrtak, 20.10.2005.

Emancipacija

Upravo promatram u zgradi nasuprot moje tri žene. Svaka na svom balkonu: jedna stavlja čisto rublje sušiti, druga ga skuplja, a treća pere balkon. I promatram njih kako to rade bez ikakve muke. Bar je ne pokazuju. I pitam se: vole li one to? Možda i ne, ali to ne pokazuju jer im je to društvena uloga. Biti uzorne supruge, majke i kućanice. I nedjeljom, i praznikom. Svaki dan. Rade da udovolje svojoj djeci, svom suprugu, da udovolje nekoj normi koja se u modernom društvu i dalje smatra posve normalnom. Dakako, ne sve, ali većina njih da.

Sjećam se svoje majke. Nikad nema mira. Radi do 15h, dođe kući oko 15.30 i, premda je umorna, kuha, sprema. I kad je bolesna i kad je umorna. Bez prigovora radi. Žao mi je nje. Vidim kako se trudi da svima udovolji, a najmanje udovolji sebi. Prihvatila je takav život.

A opet, sjećam se i mladih dama koje su dolazile kao missice u birc u koji sam radio. Došle bi sa svojim dečkima nogometašima, bankarima, preprodavačima... To je bila intelektualna, uzvišena spika. A doimale su se, a često i pokazale, kao da imaju IQ na razini guštera. I nakon dvije godine mi već dosadilo slušati iste izlizane fore, iste istrošene priče od istih cura. Jedan dan sam pukao. Bila je spika kako ona, madam sa pedigreom i završenom višom školom za odgajateljice želi biti emancipirana. Želi ona biti ta koja će odlučivati o svome životu. Jer madam je potlačena u ovom društvu – ona teško može postati političarkom, unaprijeđenje će dobiti samo ako sjedne šefu u krilo, društvo joj je namjenilo ulogu majke, supruge i spremačice. Ali ona to ne želi. Ona želi ista prava kao i muškarci. Želi sve te povlastice. Došlo vrijeme naplate računa. Ona gurka svog pastuha i glupavo se smješi. Pogled. Ako već želiš emancipaciju, ako već želiš ista prava, onda uzmi i iste obveze. Izvadi sada novčanik i plati ti večeras - kažem joj ja. Pogled. O Bože, razmazat će joj se skupa maskara. Gurka svog pastuha. Dečko ima pravo - eto, i on me podržao. Madam otvara svoju skupu Gucci torbicu, vadi novčanik i plaća mi. Odlaze, a ona mi, onako usput, nabaci pogled pun prezira.

Kasnije pričam taj događaj majci svoje prijateljice. Kaže mi ona, žena u pedesetim godinama koja je prošla sito i rešeto Pa zašto bih ja bila emancipirana? Neka muž nosi plaću i radi, a ja ću održavati kuću i odgajati djecu.

Meni u glavi već zbrka, sve mi lagano nalikuje na onu jebe lud zbunjenoga. Što one stvarno žele? Biti emancipirane? Ne biti emancipirane? Ili samo uzeti dijelove koji njima odgovaraju? One neka odluče, a ja ću u međuvremenu biti tamo negdje u stvarnom svijetu.

I za kraj, jedan vic. Pitaju plavušu kako ona zarađuje za život. Kaže da je tajnica – svi je jebu, a ona taji.

20.10.2005. u 15:32 • 1 Komentara • Print • #

petak, 09.09.2005.

Oprostiti drugima... Koliko je Čovjek spreman drugima oprostiti, a još važnije – koliko je Čovjek spreman sam sebi oprostiti? Dokle to ide Čovjekovo licemjerje kada je u stanju tuđe greške vidjeti, a preko svojih preskakati? A ako slučajno svoje greške i vidi, jednostavno ih zanemariti. No, ne mari ljudska podsvijest – kad-tad će sve isplivati na površinu i tada će se Čovjek s pravom ne može niti pogledati u zrcalu bez da pomisli koliko se samo idiotizma nalazi u toj ludoj glavi.

Tu počinje krivnja. Pa pređe u žaljenje. Ljutnja na samoga sebe. Opet žaljenje. Na kraju se pretvara u želju da sam sebi oprosti. Ali ponekad oprosta nema. Ponekad je krivnja i grižnja savjesti tolika da nakon nekog vremena ostane samo ljuska. A ispod ljuske jedno veliko ništa. Ispod ljuske jedna velika krivnja, žaljenje. Zbog čega? Zbog mrve zadovoljstva. Zbog trenutka koji je poveo igru. Čovjek nikako da nauči: Čovjek treba igrati život, a ne život njega.

I što se dogodi na kraju? Ništa. Opet jedno veliko ništa, jer Čovjek više ne postoji. Postoji samo jedno veliko...ništa!

Smiluj se, Isuse! A i zašto bi! Kad ja u sebi, sam za sebe, ne nalazim sućuti za sebe!

09.09.2005. u 19:57 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 08.09.2005.

Refleksije II

Dvije su vrste ljudi - oni koji te mrze iza leđa i oni koji te mrze u lice. Jesam li dovoljno snažan da mogu podnijeti otvorenu mržnju? Nisam siguran. Možeš me mrziti, ali mi nemoj reći. Pobjeći ću u svoj kutak i sakriti se. Nećeš me vidjeti. Nitko neće. Neću ti dopustiti da vidiš dvije suze kako se kotrljaju niz obraze.

I meni bi 2 milijuna kuna dobro došlo! Ali ne bih mogao živjeti sam sa sobom ako bih ubio nekoga da dođem do toga. Što mora biti u čovjekovoj glavi da učini tako nešto? Očaj? Zloba? Ne znam. Svaka mu čast ako se može poledati u zrcalo bez osjećaja gađenja prema samome sebi...

Zašto misliš da sam Te zaboravio? Draga moja, Tebe ne zaboravljam - to je nemoguće. Koliko god potiskivao Tvoje lice iz pamćenja, neću uspjeti. Pogledaj nas! Pretvaramo se u strance. Svatko na svom stolcu u svome kutku sobe dok se svjetla polako gase. Što će se dogoditi kada se posve ugase? Hoćemo li tapkati u mraku pokušavajući se pronaći? Ili ćemo jednostavno nastaviti sjediti u mučnome mraku, u prokletoj tišini? Koju smo stvorili samo za sebe...

08.09.2005. u 14:59 • 0 Komentara • Print • #

petak, 02.09.2005.

Moram priznati da mi je ovaj put povratak u Zagreb teško pao. Baš mi se nekako nije dalo vratiti jer sam znao da to znači povratak svakodnevnim obavezama (posao, fax...). A lijepo sam uživao u ljetu. Iako mi je prošlo radno... Najteže mi je palo odvojiti se od svih onih prekrasnih ljudi na Hvaru. I svake godine ponavljam priču.

Ovim putem ih pozdravljam...

02.09.2005. u 13:23 • 2 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>